Ko pita, ne skita

Oni ovo zovu grad? Zgrade zalepljene s obe strane utabane zemlje prekrivene starim asfaltom i peskom ispunjene ljudima u šarenoj odeći i prašnjavoj obući ili bosi koji te, dok se kreću ili stoje bez vidljivog cilja i smisla, posmatraju kao da si banka koja hoda, ubeđujući te da kupiš nešto od gomilâ svakojake nove i stare hrane, odeće i obuće položene na zemlji ili možda želeći da te opljačkaju? I ljudima koji se provlače između automobila i antikvarnih kombija s urlajućim motorima čineći prljavu reku što se razliva svuda gde postoji i milimetar nepopunjenog prostora? I uniformisanim ljudima s mitraljezima koji te čuvaju od prvih i drugih? Idioti! Neće više dobiti od mene niti jedan jedini šiling! Čim završim s ovim dokumentom, sedam u kola i idem odavde. Odvešću se do trajekta i vratiti tamo gde su ulice čiste, a ljudi idu za svojim poslom.

„Izvinite, molim vas, gde je kancelarija …?“

„Ne znam“, odgovara mi čovek u ispeglanim pantalonama, košulji i cipelama. Nadao sam se da će takav neko znati.

„Oprostite, gospođo“, obraćam se jednoj od dve mlade žene koje bez žurbe nekuda idu po vrelom danu. Privijaju uz sebe svoje torbe, kao da ću ja njih pokrasti, i vrte glavom udaljavajući se.

„Izvinite“, obraćam se mlađem čoveku u majici i moderno pocepanim pantalonama, „Da li znate gde je …?“

Odmerava me. Možda ga je moj izgled poslovnog čoveka ubedio da mi odgovori, tek čujem:

„Idite ovom ulicom pravo do ’Čarlija’. Svi znaju gde je ’Čarli’, pitajte. Tamo skrenite desno. Idite još napred, videćete gde je kancelarija.“

„Hvala“, rekao sam, dajući mu dve stotke, koje je uzeo kao da mu pripadaju, ne rekavši ni hvala.

Našao sam „Čarlija“ i skrenuo. Hodam i gledam svuda oko sebe. Natpisa nema.

„Oprostite, rekli su mi da je ovde kancelarija…. Ne mogu da je pronađem. Da li znate možda gde je?“

Čovek mi pokaza rukom na manji tržni centar i reče: „Unutra!“, a zatim izvuče vizit kartu govoreći:

„Čuj, prijatelju, ako hoćeš da ideš na safari, javi se. Ovo je broj. Imamo najbolje cene. Najbolje, veruj mi, prijatelju.“

Zatim nestade u gomili.

Kancelarija jeste bila unutra, ali su vrata bila zatvorena i zaštitne rešetke spuštene. Pokušao sam da se raspitam okolo, ali su svi okretali glavu, ne želeći da razgovaraju.

Stao sam, skamenjen u očaju. Šta da radim? Bez tog papira ne mogu ništa, a čovek mi je jutros poslao poruku da dođem u tri. Izvadio sam telefon i pozvao ga – nije se javljao. Osetio sam se potpuno izgubljen i po prvi put kao odrastao čovek poželeo da zaplačem.

Približio sam se jednoj od pet radnji mobilnih telefona i pravio se da gledam u izlog, da me niko ne bi video. Ubrzo je iz radnje izašao je čovek i rekao:

„Dođi unutra, imamo sve. Reci šta ti treba, dogovorićemo se za cenu.“

Neodređeno sam mu klimnuo i otišao nazad do kancelarije. Pretvarao sam se da čitam radno vreme, gledam u sat i telefon, ali nisam mogao da sprečim suze koje se nekontrolisano navirale ispod kapaka. Konačno, zatvorio sam oči, i dalje stojeći, razmišljajući o tome kako ću morati u ambasadu, da ne znam kako tamo da stignem, da će se moj povratak odložiti, planovi verovatno izjaloviti. Kamo sreće da nikada nisam ni došao ovde!

„Ivane, prijatelju moj, kako si? Je li sve dobro?“, čuo sam Zakov glas i otvorio oči. „Možda kasnim malo, zadržao sam se kod devojke“. Nije se izvinio, ali je zadovoljnim osmehom otkrio svoje bele zube sa žutom linijom, koje sam toliko puta video kod ljudi ovde. Kažu da je genetika, neće da priznaju nedostatak vitamina. Svi lažu, pa i on.

Jezdim kroz savanu već oko sat. Istina, nisam primetio tablu za Mombasu, ali uveren sam da sam na dobrom putu. Zak je rekao od njegove kancelarije desno, pa levo, dok ne izbijem na glavni put, onda samo pravo. To je to, nema greške.

Trebalo mi je skoro godinu dana da se naviknem da vozim levom stranom ulice i hvatam menjač levom rukom. Na početku mi je osećaj bio kao da mi je neko dao da nosim ženske pantalone i vadim onu stvar levom rukom. Ali, jebi ga, tako ovde mora. Sve je naopako, pa i to pravilo nasleđeno od osvajača.

Već drugi sat vožnje. Centralnim vidom pratim neprekidnu traku od asfalta, periferni registruje nizove straćara od betonskih blokova pokrivenih limom. Na nekima su se usudili da napišu „hotel“ i „prodavnica“. Od strelice za Mombasu ni traga.

Dajem desni žmigavac.

„Izvinite, put za Mombasu“, još na početku sam shvatio da u ovoj zemlji ne treba koristiti previše komplikovan engleski.

„Samo pravo, prijatelju. Hoćeš ogrlicu s lavljim zubom? Deset dolara za tebe.“

Tutnem mu pet, za informaciju, ne uzimam ogrlicu.

Da li je za život dovoljna nada da će ti svako ko se zaustavi pored tebe dati pet dolara?

Lampica pokazuje da benzina imam još koliko za lek.

„Dobar dan. Gde ima benzinska pumpa? Benzin?“

Mršavi pastir umotan u crveno ćebe pokazuje dalje u smeru u kojem idem.

„Koliko još?“

Ne govori, pokazuje napred. Moja Kia je ostala bez snage i hodam s bidonom već kilometar, možda i više. Na beloj košulji napravile su se žute fleke od znoja. Gadim se sam sebi.

Pumpa mi izgleda kao hram spasenja. Natočim pet litara, vratim se do svoje četvorotočkašice da je napojim. Košulja mi je sasvim mokra, smrdim kao da živim u nekoj od kuća od govana i peska što se vide u daljini.

Napred do pumpe, još trideset litara. U džepu ostaje sto pedeset dolara, do Mombase još neodređeni broj kilometara. Samo pravo, samo pravo.

Prezirem da vozim noću ovde. Nema uličnog svetla i podseća me na bombardovanje nekada kod nas.

Čim ugledam skup kuća, skrećem. Ne mogu više.

Starac mi nudi sobu za trideset dolara. To je zato što sam belac, jer „soba“ nije ništa drugo do krevet s posteljinom koja deluje čisto, tuš i wc šolja ograđeni zidom od dasaka i pokriveni limom, ali nema veze, noćas je sve dobro. Na brodu ću uzeti jednokrevetnu kabinu s kupatilom.

Pritiskam prekidač. Ono što izlazi iz sijalice slabo mi pomaže u borbi s mrakom, ali uspevam da napipam tuš. Iz njega s vremena na vreme na mene padaju mlazići mlake vode. Dišem duboko da ne izgubim živce. Još oko četiristo kilometara pravo i biću u Mombasi, rekao je matori.

Ostavio sam mu jutros još pet dolara za čorbu od boba, dva mandazija i odvratnurastvorljivu kafu. Sad sam na dvesta. Biće to dovoljno.

Na radiju nema muzike. Bolje. Cepam pravo, brže ću stići.

Već četiri jebena sata na četiri jebena točka. Deset, računajući od juče. Morao bih biti blizu.

Primećujem benzinsku stanicu, sad kad mi ne treba, imam još pola rezervoara.

„Dobar dan. Koliko još do Mombase?“

„Do Mombase? Nije Mombasa na ovu stranu. Verovatno si skrenuo kod Manjanija, a nije trebalo. Vrati se, i tamo nastavi pravo“.

„Kako!!!??? Rekli su mi da pratim put i pratio sam ga!“

„Kažem ti, čoveče, pogrešio si. Vozi nazad sat, tamo skreni na glavni put.“

Za trideset dolara kupio sam benzin, za svaki slučaj, za još osam ručao i kupio vodu za put. Sto šezdeset i tri.

Stižem do Manjanija. Zaista, pogrešno sam skrenuo. Ne znam kako, ali jesam.

„Dobar si. Odavde pravo i kroz dva sata ćeš osetiti miris mora“, kaže mi opet jedan umotan u ćebe i kad izgovori „miris“ pipka nos da bi mi bolje objasnio.

Pritiskam gas svom snagom. Moj periferni vide ne registruje rastinje, već zelenu traku koju nosi vetar, ne stoku, već braon fleke.

Odjednom kola počinju da idu sporije. Nešto zateže s leve strane. Zaustavim. Guma. O, prokletstvo! Izvadim dizalicu, rezervni točak, podignem kola, zamenim. Izgubio sam pola sata i još moram da kupim novu gumu.

Vozim sto pedeset na sat. Prošlo je još sat, tri sata od jutros. Mombase nigde. U selu čoveku dajem dvadeset dolara za neku polovnu gumu i pitam koliko još do mora, do Mombase.

„Poslednji put kad sam išao tamo, trebao mi je dan. Prespavaj ovde, sutra će ti biti lakše. Daću ti smeštaj za dvadeset pet dolara, doručak za pet“.

„Ne, ne mogu da čekam, hvala. Recite mi, kako da stignem do Mombase“.

„Lako, prijatelju. Samo prati put. I srećno!“

Zalazak sunca u savani izgleda kao ostvaren san. Zaustavljam se jer je verovatno ovo poslednji put da ga gledam.

Sunce je nestalo. Vraćam se u kola, okrećem ključ, pale se farovi.

Prati put, prati put, odjekuje mi po glavi… već dva dana samo pratim put.

Put, međutim, nisam više video. Sve je prekrivao mrak, a onda su u snopove svetlosti počeli da ulaze ratnici Masai plemena.

„Dobro veče, prijatelji. Tražim put za Mombasu….“.

Prasnuli su u smeh. Neki su se previjali do zemlje. „Mombasa….hahahah… Mombasa…. Hahaha. Mombasa je ovo naše selo, ovaj put vodi do nas. Možeš ostati ovde, daćemo ti ćebe, a kolibu će ti sagraditi žena koja te izabere.“

Riba koja priča
Riba koja priča

Ove i druge priče možete pročitati u štampanoj zbirci Riba koja priča