Cavtat 1975

– Boško, sećaš li se? Cavtat 1975, bilo nam je to prvo bračno letovanje. Ne medeni mesec, već letovanje. Da li pamtiš? Naša soba bila je u prizemlju, odmah iznad šetališta, ispod prozora su nam bile žardinjere. Uvek smo ga držali otvorenog, da ulazi miris oleandera, a ja sam krišom poglêdala na šetače.

Mirjana se okrene od prozora i uputi pogled svom suprugu, koji sedi u fotelji, u trenerci i kućnim papučama, držeći u rukama širom otvorene novine. Deluje kao da nije čuo ništa od onoga što je Mirjana upravo izgovorila. Međutim, kada oseti njen pogled, kao na znak, sklapa novine i odlaže ih na stočić pored sebe, skida naočari i stavlja ih preko novina.

– Da, da, naravno. Kako se ne bih sećao našeg prvog zajedničkog letovanja.

– Nije bilo prvo zajedničko letovanje! Bilo je to prvo letovanje u braku, već smo pre toga išli na hrvatsko primorje svako sa svojim društvom.

– Da, da. Izvini, nisam se lepo izrazio, kaže Boško, uzdišući polako i duboko.

– A da li se sećaš one šetnje kada je iznenada pala kiša, u trenutku sam bila sva mokra, grudi su mi se ocrtavale kroz belu majicu. Bilo me je sramota i ti si predložio da se sakrijemo u žbunje, a onda su svi prolaznici, snebivajući se, okretali glave od nas i zaklanjali ih kišobranima. Mislili su da vodimo ljubav.

Smejala se.

– Naravno, kako bih i mogao da zaboravim, smejao se i on. Mislio sam tada da imaš najbolje sise na planeti, i zaista sam hteo da to uradimo tamo u žbunju, ali mi je nekako ponestalo hrabrosti. Umesto toga, oboje smo se prehladili i to je bio početak moje hronične upale pluća.

Zaustavljaju smeh, ona mu prilazi, obučena u svoj trava zeleni svileni komplet protkan tankim zlatnim nitima. Naginje se preko fotelje, pa se njena teška zlatna ogrlica spušta niz njegovo lice. Čvrsto ga grli, ljubeći ga u obraz. Oko njih se rasipa oblačak njenog parfema, nekada vrlo popularnog, a trag karmina se utiskuje u njegovu od jutros naraslu bradu.

– Mogli bismo kod Jelena na večeru. Vidiš, ja sam već spremna, reče, blago podigavši glavu i zatežući ramena unazad, kao manekenka pred fotografima.

– Znaš da nema više Jelena. Zatvoren je još jesenas, kad se gazda razboleo.

– Jao, da. Zaboravila sam, udari se dlanom po čelu. Spremiću nam onda ja šniclu magnifique.

Odlazi u njihovu spavaću sobu i ubrzo se vraća u dugoj svetloplavoj plišanoj kućnoj haljini, a zatim nestaje u kuhinji. Odande se čuje kako otvara viseće elemente, fioke, a zatim se prolomi cvrčanje ulja.

Na početku je mislio da je prolazno stanje, izazvano naglom promenom vremena u jesen. Ni sa čim drugim nije mogao to da poveže.

Sve što govori odnosi se na lepe trenutke iz prošlosti, uglavnom putovanja i neke mondenske događaje kojima on nije prisustvovao: književne večeri, koncerte, otvaranja izložbi… Potpuno neobjašnjivo! Čak i u svakodnevnim događajima traži tragove nečeg što više ne postoji, zgrade naziva imenima koja su nekad imale, supermarkete zove samoposlugama, u njima traži jogurt u tetrapaku i pita da li mogu da joj samelju kafu u zrnu i odseku pola belog hleba. Kada kuva, sprema neka sasvim nova jela za koja uvek napamet zna recept.

Teleće šnicle isečene na male komade i prelivene sosom od bibera uz barenu šargarepu i pečeni krompir mirisale su toliko omamljujuće da se Bošku probudila glad iako nije voleo da večera.

– Uvek si divno kuvala, a s godinama postaješ sve bolja. Treba da te prijavim za Mišelinovu zvezdicu.

Boškovo lice je odavalo istinsko zadovoljstvo. Napravio je pokret kao da hoće da je zagrli, ali Mirjana se izmakla.

– Ovaj recept dobro znam, izgovorila je setno.

Zbunjen, ali osmehujući se, Boško nastavi:
– Ne sećam se da si nam ovo spremala, ali svom mozgu ne mogu da verujem. Više verujem tebi.

Sekao je komade i dugo ih žvakao, vidno uživajući, pa sve zalivao gutljajima portugalskog vina koje im je preostalo od prošlog leta. Bilo im je tako lepo, a ona je želela da se što pre vrate.

– Gospodin Jelenković je umro, reče Mirjana, kvareći mu zadovoljstvo.

– Ko je gospodin Jelenković?, izgovorio je Boško ne odvajajući pogled od preukusne
hrane.

– Vlasnik restorana Jelen, čovek kojeg sam upoznala na našem prvom bračnom letovanju i s kojim sam delila svaki trenutak koji nisam s tobom, svih ovih godina.

Boško je prestao da jede. Zurio je u gomilicu mesa, krompira i šargarepe koja je preostala
u levom delu tanjira. Zatim je ona u njegovim očima postala braon, žuta i narandžasta smesa.

Trgao se.

– Idem da prošetam.

Ustao je, navukao kaput i izašao.
Ni posle tri sata na hladnom vazduhu nije osećao nikakvu mržnju niti ljutnju prema njoj. I dalje ljubav i poštovanje. Jedino je želeo objašnjenje.

Vrata su bila zaključana, nije to očekivao. Morao je da izvadi ključ iz unutrašnjeg džepa kaputa.

Prošavši kroz hodnik, ugledao ju je zavaljenu u fotelji: bila je prekrivena krvlju, a nož za meso ležao je na podu, odmah pored.

Setio se da je u Cavtatu, te 1975, u sličnoj pozi nađena neka mlada žena. Pričalo se da ju je muž ostavio zbog druge.

Riba koja priča
Riba koja priča

Ove i druge priče možete pročitati u štampanoj zbirci Riba koja priča