Alberto

Ključ je u bravi. Okret na levo. Guranje vrata. Alberto zaranja u oporo-slatkasto-sveži miris. Zatvara oči, diše duboko. Lice mu prekriva osmeh. Stoji.

U prostoriji je skoro potpuni mrak. Male količine svetlosti prodiru u jednakim snopovima kroz otvore na debeloj metalnoj roletni koja prekriva izlog.

Sporim koracima odlazi u skučenu prostoriju pozadi. Polako skida kaput, kači ga na zid, namešta prevoje. Odlaže zadovoljstvo. Ključeve ostavlja na stolu. Još sporijim koracima nego odlazi do kupatila. Navlači snežno belu gumenu kecelju. Svake večeri je pere pod mlazom vode i dezinfikuje. Pritiska aparat za sapun jednom, dvaput, treći put. U šaci mu je ljigava barica plavkaste boje. Razmazuje je prvo po dlanovima, zatim po nadlanicama. Trlja šake prvo nežno, a onda revnosno između prstiju. Zavlači nokte desne ispod noktiju leve šake, zatim leve ispod desne. Podiže polugu na slavini i topla voda spira sluzavi omotač njegovih šaka. Hvata čisti beli peškir i njime upija vodu do poslednje kapljice.

Sada je spreman. Vraća se u mirise. Obe ruke zavlači među pileća srca u kadici. Zatvara oči da mu ništa ne bi ometalo uživanje u malim sluzavim komadićima između prstiju, na prstima, u šakama, na nadlanicama. Mulja rukama kroz srdašca, a onda hvata jedno, izvlači ga iz kantice i gnječi kao sunđerčić. Zadovoljstvo. Blaga vrtoglavica, halucinacije nemogućih predela. Gnječi, gnječi. Uzima drugo u drugu ruku i ponavlja isto. Vrtoglavica je jaka, crveno pred očima. Čini mu se da oseća kako kucaju. Da, ona kucaju. Stiska sve jače svojim šakama što liče na petokraka klešta. Na kraju stisak oštriji i jači od prethodnih i iz malenog srcolikog mesa štrcne nekoliko kapljica krvi koje udare u gumenu kecelju i krenu niz nju. Alberto ispušta glasan uzdah. Crveni ljigavi komadići mesa mu iz ruku kliznu na pult, a on se nasloni na njega obema rukama i duboko diše.

Kad se smiri, grabi komad pilećeg filea. Dugo ga mazi svojim debelim prstima, s jedne strane, s druge strane, stiska, pritiska. Prinosi ga licu, čujno udiše miris, a zatim zavlači ispod majice, stavlja ga na levu sisu. Drži ga tako pritisnutog, diše duboko, zatim nežno vadi, cepa na dva dela, pa na tanke trake. Mekano. Divno. Opet zatvara oči, uzima po jednu traku u obe ruke, za jedan kraj, podiže do iznad glave i njima dodiruje zatvorene kapke, nos, usne. Usne rastvara i blede mesne trake usisava, guta.

Udiše, izdiše. Zatvorenih očiju otvara vrata vitrine, napipava iznutrice. Štipka jetre, bubrege.

„Evo, igramo se. Ovako ne bismo mogli da se igramo da imate perje na sebi. Ne bismo se nikad ovako dobro upoznali, pilići moji“.

Zagrabi šakom, privuče nosu i snažno udahne. Miriše na život. Vraća u kadicu.

Vrhovima prstiju hvata kost jedne od svinjskih krmenadli, naređanih u pravom nizu na metalnom poslužavniku. Klati je sebi ispred očiju i njuška.

„Gudice, šta je bilo? Možda se plašiš? Nemoj, nikako nemoj jer ja sam tu. Igraćemo se ti i ja i uvek.“

Čovekoliki džin ogromnom snagom udara krmenadlom o pult držeći je za kost. Sićušni komadići bledo-crvenog mesa lete po polumračnoj prostoriji, lepe se za staklo frižidera, zidove, gumenu kecelju, padaju na pod… U ruci mu ostaje samo kost. Uzima sledeću krmenadlu, rasturi je, pa sledeću, pa još jednu… Do poslednje. Zatim uzima ispražnjenu posudu i kažiprstom i palcem, kao pincetom, skuplja komadić po komadić i stavlja u kofu. Postavi posudu kraj staklenog frižidera, umoči ruke i zatvori oči. Stoji tako, ne znajući za vreme i prostor. Iznenada se trgne, odlazi do ogromnog belog frižidera, otvara ga i vadi kadicu s crevima. Stavlja je do posude s isitnjenim mesom, uzima crevo, vezuje mu jedan kraj, s druge strane počinje da puni. Mesnatu pastu pritisne obema šakama pre nego što je pažljivo ugura. Vezuje i drugi kraj, crvenkastu ogrlicu obmotava oko vrata i mazi.

Spolja dolazi žamor i jako svetlo. To je znak. Alberto skida ukras sa sebe i vraća ga u vitrinu. Pere ruke, dezinfekcioni rastvor sipa u kofu i puni je vodom. Čisti podove. Crvenu vodu prosipa u wc školjku, za njom se sliva čista, nakupljena u vodokotliću.

Vraća se u glavnu prostoriju. „Vidimo se uskoro, mili moji“, blagonaklono se osmehne jestivim komadima životinja oko sebe, a potom otključa vrata i podigne metalnu zaštitnu roletnu.

Tamo već stoji mušterija. Alberto ga pogleda ispitivački.

„Dobro jutro, komšija. Može jedna kobasica za doručak?“, kaže i ulazi. Alberto ćutke dolazi do vitrine i otvara je. Vadi svoje drago remek-delo, odseca, stavlja na vagu. Komšija vadi novac, Alberto vraća kusur. Tužnim pogledom prati zamotuljak do vrata.

„Dobro jutro, komšija dragi!“, ulazi sredovečna gospođa sa šeširom i pudlom. „Da li imate nešto lepo za moju Fani? Neko srce, na primer. Jetra neka…“

Da joj dam vatrena srdašca moja, životiće moje, razmišlja Alberto dok ih vadi jedno po jedno.

„Dvesta grama za moju lepoticu! Fani neće da se ugoji, je l’ tako? Neće ni tvoja Mirka. Imate li neko belo meso? Jedna prsa, samo za danas za ručak?“

Alberta nešto žicnu ispod plećke. Meso njegovog mesa. Uzima prvi komad s vrha, pažljivo umotava.

„Koliko sam dužna, komšija?“

Alberto ćutke pokazuje broj na vagi.

Uzeli su mu posle i krmenadlice, i bubreščiće, koščice, crevca, jezičke… Sve! Sve! Predveče spušta zastor sa suzama u očima.

Odlazi u zadnji deo radnje, otvara hladnjače u kojima vise odrana prasad i jagnjad.

„Dragi moji, najdraži! Kako ste mi nedostajali! Dođite kod Alberta, da se poigramo!“

S kuke skida jagnje.

„Kako su ti lepe nožice, jago! A tek trbuh!“, kaže slušajući zvuk noža koji tone u sočno meso ispod rebara.

Prošlo je već vreme večere kad je sve delove poslagao na tacne i u posude. Oči su mu bile crvene od umora.

Skinuo je kecelju, dobro je oprao toplom vodom. Zatim ruke, umio se, uzeo ključeve.

S vrata je pogledao u pripremljeno meso.

„Ne tugujte mi, vratiće se Alberto!“, reče stavljajući mali mesarski nož u džep, isti onaj kojim tokom dana uslužuje mušterije.

Prođe kroz glavnu prostoriju, provuče se ispod roletne, zaključa. odlazi u svoju večernju šetnju. Možda i naiđe baš na nekog ko mu je danas odneo njegove najdraže.

Riba koja priča
Riba koja priča

Ove i druge priče možete pročitati u štampanoj zbirci Riba koja priča